5. 12. 2002.

h o m e  broj 93

broj 93

 




TEMA BROJA

Philip K. Dick
TKO JE TAJ POKEMON?




Identiteti i razlike: Philip K. Dick i popularna kultura

 

Aleksandar Bošković

 

 

We can be heroes,
just for one day.

David Bowie, Heroes (1979)

 

 

 

                           Jedan od najprivlačnijih elemenata djela Philipa K. Dicka upravo je način na koji on svoje likove stvara nesavršenima ljudskima (čak “više nego ljudskima”…). Njegova opsesija s tamnim stranama tehnologije dobro se slaže s (uvijek previše prisutnom) tehnofobijom, ali istodobno mu djela lakše predstavlja i prodaje filmskoj industriji – kratke priče kao Minority Report (od nedavno u distribuciji), We Can Remember It for You Wholesale (iz koga je napravljen film Total Recall, 1990.), Second Variety (iz koga je film Screamers, 1995), Impostor (istoimeni film je iz 2001.)i romani kao Do Androids Dream of Electric Sheep? (à Blade Runner, 1982) and Confessions of a Crap Artist (à Confessions d’un Barjo, 1995) – spomenimo samo završene adaptacije (nekoliko ih se trenutačno snima) – učinile su ga jednim od najpopularnijih suvremenih pisaca. To što je mrtav već punih 20 godina, nimalo ne narušava njegovu slavu.

 

                           No, ovdje je u igri i više od slave: sve što je Dick napisao prije tri ili četiri desetljeća, dotiče žice publike širom svijeta. Glavna tema koju nalazim u njegovim djelima jest pitanje identiteta – problem koji se u zadnjih dvadeset godina proširio svjetskim medijima I vijestima putem političkih i kulturnih događanja.

 

                           Što je to što potiče trenutačnu zaluđenost identitetima tako da prelazi granice disciplina i čak ulazi u svakodnevne diskurse? Društveni, kulturni, religijski, profesionalni, nacionalni, nadnacionalni, etnički, migracijski, spolni, seksualni, globalni i lokalni, politički – identiteti se pojavljuju bez obzira tražili ih ili ne. Oni određuju kako shvaćamo ljude – na primjer, “Afrikanac” – je osoba zaglibila u siromaštvo i političke krize, vjerojatno na rubu gladovanja, “žena” – je nježna i profinjena, uvijek u potrazi za zaštitom i nesposobna razmišljati (da ne kažemo djelovati) o ičemu važnom, i tako dalje. Stereotipi postoje i ljudi su im podložni, sviđalo se to nama ili ne. Čak i kad razmišljamo dalje od stereotipa, uzimamo ih kao početnu točku za naše koncepte.

 

                           Identitet bi se mogao odrediti kao način na koji vidimo sebe same i kako nas vide drugi. Obje odrednice nisu nužno različite strane istog novčića, ali predstavljaju dio iste igre. Stoga neki autori radije govore o grupnim ili koletivnim identitetima1 – kao da prikupljanje više djelića čini slagalicu [puzzle] boljom (ma što to praktično značilo) i razumljivijom. Ipak, grupe se sastoje od pojedinaca i uvijek postoji vjerojatnoća da će se pojedinci zasigurno prikloniti onome što bi trebali biti ili kako bi trebali izgledati, odnosno nekakvim “idealnim tipovima”.

 

                           Identitet postaje ključni antropološki pojam, onaj koji se dobro uklapa u sliku problematičnih devedesetih, kao i u novo stoljeće i tisućljeće – u tom smislu, “identitet” je danas za sociologe, antropologe i kritičare kulture ono što je “evolucija” bila na prijelazudevetnaestog u dvadeseto stoljeće, “funkcija” u tridesetim, “struktura” u šezdesetima i “interpretacija” u sedamdesetima. Ovaj pojam se dobro povezuje s raspravom o modernom, onom što je prethodilo modernom i postmodernom (ako smo ikad i bili postmoderni? Latour smatra – s dobrom argumentacijom – da nikad nismo bili ni “moderni”!) i pretvara u razmirice o definiranju spolova (koliko ima spolova? tko ih određuje i kako?), psihoanalitičke kontroverzije (Lacanovski l’objet petit a – koji uvijek neobjašnjivo nedostaje), višestruke etnicitete i dvostruke osjećaje pripadnosti (jeste li  Evropljanin? ili ste Francuz, Englez, Nijemac…?) Napravili smo si igračku. Igrajmo se njome.

 

                           Kontroverzije (“dinamizmi”) su prisutni uvijek kad pristupamo (čak i kad opisujemo) “identitet”. “Hinduist ili Musliman”, “crnac ili bijelac” – pitanja pojednostavljuju opću shemu i čine istraživačima problem razumljivijim. Ponekad se, ipak, odgovori teško pronalaze, kao u onoj anegdoti o engleskom džentlmenu koji, upitan želi li kavu ili čaj, odgovara: “Da, molim.”. “Hinduist ili Musliman?” – “Da, molim.”

 

                           Nije uvijek lako povući granice – mogli bismo navesti brojne primjere koji se odnose na bivšu Jugoslaviju. Iako se može tvrditi kako nitko od nas nije odrastao u nekakvom “apstraktnom čovječanstvu”, situacija je zamršenija u višeetničkim, višejezičnim i višekulturalnim okolinama…

 

                           Upravo se ovdje pojavljuju Dickovi likovi, ovdje ispunjavaju praznine koje je ostavio brz razvoj (medija, kulture, tehnologije, a još više naše razmišljanje o njima). Pitanje razlike je tu od primarne važnosti – posebno u slučaju knjiga/priča koje se ekraniziraju. Zbog toga Blade Runner (film) vizualno mnogo snažnije govori o problemima (rasnih) različitosti nego roman Do Androids Dream of Electric Sheep?2 Knjiga se bavi “Blade Runnerom”, umirovljenim policajcem Rickom Deckardom, i načinom na koji on pokušava shvatiti smisao vlastita života. U okrutnom i hladnom svijetu, gdje lovi odbjegle androide, on postupno gubi svu ljudskost za koju je mislio kako je ima. Deckard je android, inteligentni stroj, baš kao i oni koje slijedi, lovi i “penzionira”. Što znači biti čovjek? Znači li to samo prihvaćanje vlastite sudbine? Ili je to mnogo više – borba, patnja i nastojanje doseći uvijek nešto više, ono što je odmah tu iza? Roman je otvoren za višestruka tumačenja, ali bi odgovore trebalo tražiti upravo u tom području mogućnosti. Biti čovjekom je pitanje mogućnosti, pitanje izbora. Jednom kad izaberemo, moramo znati kako živjeti s posljedicama.

 

                           Ne zaboravimo, naravno, i Dickovo vrlo skeptično viđenje tehnologije. U romanu Do Androids Dream of Electric Sheep? jedna od glavnih razlika (između ljudskoga i                          neljudskoga) zasniva se na tehnološki uvjetovanom testu koji bi trebao izdvojiti androide.

                           Naravno, tehnologija može i pogriješiti (usp. Minority Report, kao I zaplet u Impostor-u), a u spektakularnijim slučajevima može se iskoristiti za stvaranje snažnih obmana u korist vlasti. Taj se drugi primjer javlja kod junaka romana Time Out of Joint – koji se iznenada vraća kući i u vrtu pronalazi komad papira s riječju “klupa”, na mjestu gdje je prije par trenutaka stajao predmet (vrtna klupa). Što, dakle, trebamo misliti o tehnološki pretrpanom početku tisućljeća?

                           Odgovor leži u istraživanju mogućnosti, prihvaćanju odgovornosti za vlastite izbore i nastojanju da se nosimo s promjenama identiteta. Ili, recimo to drukčije: “Ljudski ili neljudski?” – “Da, molim. .”

 

 

                           Bilješke

 

                      1 Na primjer, Anthony P. Cohen (ur.), Signifying Identities, Routledge, London, 2000.

 

                           2 Knjiga sadrži mnogo filozofskih referenci. O usporednoj interpretaciji knjige i filma, vidi

                           Jovan Ilić, Do Existentialists Dream of Electric Sheep?, The Belgrade Circle Journal

                           Nos. 3-4/96 i 1-2/97, Beograd, 2001. O interpretaciji problema razlika u filmu vidi Stephen

                           Neale, Issues of Difference: Alien and Blade Runner u James Donald (ur.), Fantasy

                           and the Cinema, pp. 213-223, BFI, London, 1989.

 

                           Roman Do Androids Dream of Electric Sheep? prvi put je objavljen 1968. Moj je

                           primjerak reprint Bantham Booksa, New York, 1996.

 

                                                              S engleskoga prevela Tatjana Jambrišak [naknadna redakcija autora]

 

 

Aleksandar Bošković, socijalni antropolog, magistrirao je na Tulane University (New Orleans), i doktorirao na University of St. Andrews. Trenutno je postdoktorant na Witwatersrand sveučilištu u Johannesburgu.